deponij rariteta

srijeda, 19.10.2005.

moj Bejbe..hvala..

utorak, 18.10.2005.

miris tebe ja nosim.. Bejbe.. najmanje tebi pišem,a najviše mi daješ.. danas sam ipak opijena potpuno i samo tobom.. voljela bih da budućnost bude ovakva; obilježena tvojim mirisom.. žao mi je sada što sam saprala sve sa sebe.. da nisam, ne bih zaspala od želje.. ovako mirišem na lavandu i naranče.. Tvoja ramena dok se nadvijaš nadamnom.. Pravilan kut tvoje čeljusti dok me ljubiš, a ja te skrivećki, kroz trepavice motrim. Lijep si.. I tvoje ruke.. U mojoj kosi, na mojim bedrima.. Sve me to danas čini ženstvenom. Podatna sam.. Prepuštena tebi.. Tek sada uočavam svoju izraženu potrebu za potpunim predavanjem.. Nikada među plahtama nisam imala smisla ni volje za dominacijom. Volim biti osvojena.. Kao kopno na kojem dolaziš do zraka nakon duge i burne plovidbe.. Nisi me slučajno našao. Ono što te razlikuje od drugih pustolova je nesposobnost prisvajanja.. Ti si zahvalan pronalazač. Zahvalan na svemu što ti dajem, što uzimaš, s mojim dopuštenjem ili bez njega.. Ne prisvajaš me razvijajući taštost zbog novih bogatstava.. Upijaš me strpljivo kroz sve pore.. Ne mogu ostati imuna na ljubav.. Zapravo si mudar.. Ne tražeći ništa, navlačiš me na sebe kao besplatan slatkiš u izlogu.. Probam te, zatim te jedem, topiš se u meni.. Uživam u užitku koji mi pružaš.. I tako iz dana u dan; ponekad ujutro, ponekad u podne.. Uskoro osjećam slabost ukoliko te ne osjetim nekoliko dana.. Bravo !! Ne bih to nazvala strašću; to je hibrid bliskosti i želje.. To kako me ljubiš kad se pljesak stiša, to je ono što svemu daje aromu.. kao cimet u kolaču od jabuka..

ponedjeljak, 17.10.2005.

..nostalgična.. '' Povratak se na grčkom kaže nostos. Algos znači patnja. Nostalgija je dakle patnja uzrokovana neutaženom žudnjom za povratkom.. '' Mirisi me potpuno prenesu.. Zvukovi samo djelomično.. Ostanem zarobljena negdje između prijašnjeg i sadašnjeg života. U muzici lebdim nigdje.. Neke pjesme davno otpjevane, danas su prelile preko mene mlazove nostalgije.. - nekako sam slaba danas; lomim se na bilo kakav pomak.. – rekla sam brisajući tu i tamo suze dok su se sobom izvijali ti davni tonovi.. -ja ni za čim ne žalim..- rekla je mama.. - ne žalim ni ja – rekla sam – ne žalim ni za čim.. Samo pomalo patim zbog neminovnosti prolaska svega. Čeznem za onim starim osjećajima koji su u jednom od onih života u ovom životu pripadali meni; bili od mene stvoreni.. S vremenom su mi oduzeti.. Nisam ni primjetila jer je sve izvedeno tako precizno i vješto.. S velikom količinom strpljenja.. Komad po komad otkidani su od mene dok sam spavala, hodala ulicom zaljubljena u procvalu trešnju, bila omamljena ukradenim mi poljupcem.. U trenucima nepažnje, opuštenosti, zadovoljstva.. Kada sam najmanje stražar na vratima mog bića.. Samo me rijetki mirisi, posebni tonovi podsjete.. Na njih.. Na mene.. Na sve što sam znala bolje.. Kada me zavedu poznati stari mirisi i melodije patim za povratkom u prošle dane.. ne zato što je bilo laganije ili ljepše.. jer i nije uvijek.. patim za tim svršenim životima upravo zato jer su bili.. i jer više ni jedan neće biti baš takav.. Uvijek sam bila slaba na raritete.. '' Neveni žuti, žuti.. koje nosio si meni.. kad smo bili zagrljeni.. kad smo bil zaneseni..''

četvrtak, 06.10.2005.

.. tri puta za redom... Volim kako krene.. Tvoje usne.. Znaš da nikada nisam vidjela oči.. Uvijek su prve usne.. Način na koji me ljube.. Način na koji se smiješe dok kreću u osvajanje mojih grudi.. Pobjednički i drsko.. Nastanjuješ se u meni.. Zauzimaš me.. Tvoja kolonija.. U rijetkim trenucima, u tvojoj sobi, ne pripadam ni jednom poznatom kontinentu..

četvrtak, 22.09.2005.

.. možda ne me čeka neki drugi svijet Spakiraj se, putujemo.. Ti i ja u zelenom vlaku.. Bio je i jedan plavo-sivi na peronu. Možemo i njime. Uzmi samo osnovne stvari.. I par vesti da ti ne bude zima.. I ponesi dosta nade i punu torbu hrabrosti.. Ja ću nam kupiti grožđe i onaj čips što volimo oboje .. Hajde, idemo.. Negdje na istok.. Grozim se dimnjaka i nebodera.. Od njih se uopće ne vidi nebo..

nedjelja, 18.09.2005.

..jesen u meni tuguje.. Jesen je.. Danas sam pogledala kroz prozor i vidjela je.. Znala sam – danas je Dan sjete. Tako sam nazvala Prvi dan jeseni u mom kelendaru.. U mislima sam zato pisala svim nekim ljudima iz prošlih života.. Feđa... Sjeti se snijega jedne sada već davne zime.. U crnom kaputu čistio si crvenom strugaljkom led sa šajbe svoje stare smeđe Lade.. Da me odvezeš kući oko 01 ujutro. Jer bila sam mlada i nisam smjela.. A htjela sam sve s tobom. Želja nije bila uzajamna. Sinoć sam te vidjela s novom djevojčicom. Na tvome licu nova bora.. Ipak, lijepo ste izgledali skupa.. Feđa sjeti se snijega i škripanja pahulja pod našim nogama. Hajde.. Samo na minutu da ne budem sama u toj meni najdražoj našoj uspomeni.. Sanja.. Volim te.. Ne daj nikada na sebe.. Stalno prigovaram. A zapravo.. ''nemoj sanja da se menjaš, da se stidiš laži.. najlepša si kakva jesi; ne dozvoli da te itko kvari..'' laku noć.. Ivana.. Mišu moj.. Kako si mi.. Al' onako za stvarno - kako si? Dogovori s tobom su kratke epizode.. Shvaćam da nemamo vremena. Samo ne shvaćam gdje smo bile kada se gubilo vrijeme.. Ma pusti to.. Samo sam se htjela javiti.. čuvaj se.. I tako.. Bilo je još nekih lica.. A onda lice mog muškarca..Onog s kojim sada dijelim sebe. I ideja da bi jednom mogao biti na ovom popisu.. Željko.. Sačuvaj uvijek jedan osmjeh.. Jer jeseni su sve duže..

utorak, 13.09.2005.

Neprijatelj pred vratima Otkad znam za sebe, češće su me doticale stvari koje ne mogu uistinu doticati.. Osjetljiva na riječi. Slaba na ideje. Imuna na materijalno. Podložna zvukovima i mirisima.. I ponekim slikama; zapečaćenim trenucima u mojoj fotoćeliji. Uglavnom ne pamtim lica.. Pamtim riječi... Uvijek nekako iznad pločnika, iznad opipljivog; i zato nestabilna. U ovom društvu, bila bih definirana kao polusocijalizirana jedinka; nonkonformist. U ovom društvu ja sam neprilagođena.. Jer ne uspjevam nikako shvatiti kako se nešto iracionalno može predstavljati kao racionalnost.. Glorifikacija apsolutnog apsurda.. Pomišljam da sam paranoična.. Uvjerena sam u masovnu manipulaciju i pretvaranje ljudi u uniformirane, atomozirane, lako zamjenjive djelove.. A ne mogu to podnijeti.. Jer dotičem, jer ljubim, jer pričam, jer grlim divna stvorenja .. Jer su mi neki ljudi sve što imam i sve što mi treba.. Prezirem sve ispod razine ljudskosti u ljudskoj komunikaciji.. I onda pomislim kako bi moglo biti bolje..Ne sada.. U nekoj dalekoj budućnosti. Djeci djece moje djece.. Gledala sam divan film.. '' – Ljudi su samo ljudi Vasilije.. I nikada se neće mijenjati..''- rekao je akter.. '' - Bio sam budala kada sam vjerovao da možemo izgraditi svijet u kojem neće biti zavisti.. Bio bi to svijet bez ljudi.. '' - nastavio je nešto u tom maniru.. Uistinu.. To je bio komunizam.. Divan crtež haljine, koja sašivena, u zbilji, ispada mnogo tješnja.. I žena u njoj ispada nezgrapna, smiješna; gotovo groteskna.. Divan model, a nepodesan za nošenje.. To je komunizam.. I to me tako rastužuje.. Zašto pišem o politici? Zašto ne kao inače o ljubavi i strahovima, snovima, sebi ? Valjda jer uočavam da sve više raste onaj dio u meni koji traži nešto više od mene.. Nešto više od mojih 1,72 cm.. Preniska sam sama sebi da bih bila sveta.. .. i psovo je braca i krivce i žrtve i puške i vaške i rov prepun blata. Reko' je – ne možeš izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata......

petak, 09.09.2005.

Djevojčica sa šibicama U ovom svijetu mogla bih se bojati svega.. Samo kada bih se prestala zavaravati da će sve biti dobro.. Zelenih skakavaca koji mi ulaze u sobu kada zaboravim ugasiti svjetlo, a ostavim prozor otvoren.. Neopranog grožđa koje sam u enormnim količinama pojela na putu do kuće.. Sestra se još nije vratila, a trebala je.. Osnovna knjiga nije naučena, imam ih još tri, a ispit je u ponedjeljak u podne.. Mogla bih se bojati svega. Za sada se bojim odlazaka od kuće, spavanja u tuđem krevetu, svih mogućih nervnih i ostalih bolesti.. Zatim kukaca, pa automobila koji usporavaju u kasni sat kada se vraćam od ljubavnika.. Bojim se prolaznosti.. Ne toliko svoje koliko ljudi koje volim.. Ponekad me zastrašuje vrijeme koje bježi, i sivilo koje se spusti nad Zagreb.. Jeseni i zime bez sunca.. Buđenje bez ljubavi.. Snovi o smrti i ljudima koje nisam vidjela već par života.. Plašim se prevelike buke i zatvorenih prostora. Nije mi ugodno ni prelaziti preko mostova.. Hladnoća me ubija.. Kao i vlastita glupost.. O rastancima ne volim ni pričati.. Pomalo me plaše i Kinezi.. Jesam li rekla da se užasavam mutnih voda.. Pogotovo predvečer kada se raspostru po površini samo sjene gustih šiba.. Plašim se nesanica i gromova.. Ne volim kada svijetli.. I mački lutalica.. I ideje da nema mame i tate.. I da sam smo ja.. Strahujem da možda ničega nema poslije.. Da je ovo možda najbolje što je moguće.. Ipak, ne bojim se ljudi.. Toga se ne bojim.. Ljudi su samo ljudi.. Smiješni u svojim malim kartonskim kutijama..

nedjelja, 21.08.2005.

Nema tu ljubavi; pobrkali smo vjere Imam vremena do 21h.. Tada ću početi učiti.. U 23h počinje nekakav ljubavni jeftini film američke produkcije.. U iščekivanju prestanka oborina sposobna sam ne dizati se iz kreveta.. Svemu nastupi kraj.. Jučer smo kasno u noć Bivši i ja pijuckajući treću pivu došli do teme nas.. Bila je to otvorena školjka. I stalno su me stizali šumovi i mirisi dok sam bila u postelji s drugim.. Valjda noću sve uglavnom otupi i ogluši i otvori prostor onome što preko dana ne može doći do izražaja.. Stvar je u tome da je školjku trebalo zatvoriti.. Jednostavno, jedna sam od onih što vole čuti ono ''škljoc''.. Tada sam mirna.. I ulazim sigurnija u lift koji će me odvesti na drugu etažu.. Jer znam da je ono što sam ostavila iza sebe zaključano.. Priznajem, zamišljala sam mnogo puta, čak i sada kad drugog ljubim sasvim nježno, taj razgovor između mene i Bivšeg.. Razgovor koji će pomesti sve one pazne papiriće o koje sam se spoticala dok sam ga zaljubljena slijedila.. I očekivala sam da bi mogao reći mnogo toga.. Ali ni jednom da bi mogao reći ono što je rekao.. - Od prvog trena sam te želio.. To je neosporno.. Danas si jedina s kojom ovako mogu razgovarati.. I danas te želim i uživam u našim druženjima.. Ali na emotivnom planu – apsolutno NIŠTA.. Nije me ubila njegova rečenica.. Niti dotukla.. Bila sam zatečena.. Ne tom njegovom praznom izjavom, nego svojom prevarom sebe. Jer nije me on varao niti jedan dan.. Izdala sam sama sebe voleći godinama nekoga tko je sposoban u jednu rečenicu ugurati 3 preteške riječi- emotivno, apsolutno, ništa.. I onda ti ih objesi oko vrata kao lančić koji nije ništa drugo; niti lijep niti sjajan, samo težak.. Nije mi bilo jasno kako sam mogla izvesti takvu pljačku.. Svoje ružičaste godine prodati za te zelene oči koje ne vide apsulutno ništa.. Jer ja sam morala znati.. Ja sam znala s kim se igram skrivača još dugo nakon što su svi drugi prestali s igrom.. Ja sam morala znati da on ne šuti zato što je težak na riječima.. Šuti jer nema što reći.. Samo isprazne fraze.. Sada sam mirna.. Moglo je završiti s malo više smijeha ili suza.. Ali nije.. - Javi se ako trebaš bilo što.. – rekla sam. - I ti isto.. Ma čut ćemo se ti i ja.. To tako obično biva.. – rekao je izlazeći iz zgrade.. Za njim se sasvim jasno čuo ''školjoc'' ulaznih vrata koja se automatski zaključavaju poslije 12h...

petak, 12.08.2005.

hajde Bože budi drug... Daj, pošalji mi jednu sretnu misao.. Ali, uistinu sretnu.. Pazi neka to bude sretna misao i s aspekta zvijezda.. Jer tamo se trenutno nalazim.. I tako sam si mala.. I svi koje volim tako su mali.. I prolazni.. I to me uništava.. Unutar mene abnormalno velikim prstima Nevjerica grabi sav kisik.. I ostajem bez zraka.. Hoćemo li se sresti ponovno Negdje? Mogu prežaliti sve osim očiju male seke.. Daj, pošalji mi jednu stvarno veliku misao.. Da poruši svo ovo Neznanje koje mi koprca utrobu.. Ne znam što mi je došlo.. Ali, nekako je sve ostalo s druge strane.. Dijeli me nešto neprobojno od sreće.. Reći ćemo onoj Uznemirenoj Meni da su to samo hormoni.. Poremećaj kemikalija u mozgu zbog određenih dana kada se moja maternica sprema obnoviti za neku novu malu nadu.. Zbog eventualnog spoja mene i nekog drugog u nešto bolje.. Evo, već mi je lakše.. Potrebna je samo znanstveno utemeljena laž.. Bože kako mrzim riječ ''znanstveno''.. Tako je daleko od čovjeka.. - Daj, reci mi jednu sretnu misao – poslala sam mu poruku.. - Volim te. To je meni najsretnija misao – pisalo mi je na displayu.. I počela sam plakati.. Ne znam zašto.. - Daj, reci jednu sretnu misao – rekla sam maloj seki što se meškoljila na krevetu.. - Daj reci... – navaljivala sam brisajući nos.. A ona, mala, u pidžamici s crvenim praznim srcima, plakala je ispod pokrivača.. Jer je vidjela kako me ponijela tuga.. A malena je i boji se biti sama u sobi..

utorak, 26.07.2005.

Polaganost Bejbe.. Treba me voljeti ovakvu.. Jer neću biti puno bolja.. Nikada.. A znaš da ne volim riječ ''nikada''.. Jer neću sutra biti nježnija nego sam danas.. Jer je vrijeme neumoljivo.. Znamo da je od početka jasan pobjednik, ali opet igramo..Vučem poteze jer me zadovoljava otežati sigurnu stazu kojom me nosi prema Kraju.. Zadovoljava me pronaći rupu u Zakonu prolaznosti.. Hvatam momente u smiješni pleteni ljubičasti šešir. Stavit ću ga na sijedu glavu jednom kada ću sjediti u stolici što se ljulja na verendi jedne kuće kraj mora.. Ako me prije ne pomiluje Neminovnost. Svejedno.. Znaš što želim reći.. Pokušavam se smijati dok se vrtim na ovom smiješnom Ringišpilu, ali mi već lagano počinje biti muka.. Umara me moja stolica i kadkad mi se čini da je tako neudobna, iako i dalje sjedim i vrtim se s istim smiješkom.. Bejbe.. Trebalo bi me voljeti baš ovakvu.. Jer sam ono što jesam i teško ću da se mijenjam.. I ljubav postaje slab katalizator.. Jer ne želim biti ono što nisam kako bih nekome bila ono što želi da budem.. Jer tada ostajemo netaknuti.. Zamisli, plešeš podijem sada i možda nikada više, a nitko te ni ne okrzne.. U nekim drugim ritmovima, ljudi te jednostavno zaobilaze.. Pitam se da li slušamo svi istu pjesmu, kada se uglavnom mičem sama, uvijek sporije od drugih? Bejbe.. Umorna sam od priča koje pričaju Pobijeđeni.. Slabe me.. Trebali bi pobjeći dok još imam nešto snage i paket srednje veličine prepun vjere.. Tebali bi pobjeći zajedno dok još osjećam ovo što osjećam prema tebi.. Dok se po nama ne prospu poput kiše male katastrofe.. Polako, jedna za drugom;svaka sljedeća veća od one prethodne.. Umor, sumnja, snijeg, ljudi,stara ljubav,ovaj svijet.. I utopit ćemo se tada i ti i ja u masi Svih i Nikoga.. Bit će to ambis, a mi to nećemo znati.. Mokri od razočarenja zaboravljat ćemo Raritete.. Bejbe.. Nije ni južina, ni kiša.. Danas sam to samo Ja..

utorak, 12.07.2005.

Moglo je bolje Ne vidiš li - čudno vrijeme.. Preskočili su ljeto.. Sunčani dani kao zalutale lude, tumaruju izgubljeno između dvije tri noći.. Pa se izgube u međuprostoru.. Do nekog novog slučajnog izranjanja iz ničega ili nečega.. Tako i Ti i ja.. Propali smo kao u rupu u nešto što se zove prošlost.. Soba je sasvim identično prozračna kao i onda kada smo po zidovima lijepili uzdahe.. Sada se međutim, ne bi uklopio u miomirise.. Ne znam zašto, ali ne pripadaš više ovdje.. Mislim da ne bi stao ni u mene. Nutrina bi se pobunila i postavila branu. Ne ostavivši ništa kada si otišao, ništa se metamorfoziralo. I pretvorilo u nevjerovatnu nakupninu ničega.. Znaš li da kada bi me i dotakao, da to više ne bih bila ja.. Ako bih Ti se i podala, dala bih Ti nekoga koga uopće ne poznaš. Kroz čitavu noć plovio bi na nepoznatoj splavi.. Jer više nisam Tvoja.. Jer sam se svjesno servirala drugom.. Naga, više nego sam ikada bila s Tobom.. S Tobom sam bila uvijek bez nedostatka. Pomne pripreme za izvedbu bez greške.. Možda smo tu najviše i pogriješili.. Igrajući predstavu bez ijedne mane.. Bez šaptača koji bi mogli šapnuti nešto bitno.. Pišem ovo samo zato jer žalim što Ti nisam uspjela pokazati koliko mogu.. I koliko sam bolja nego kada sam idealna.. Jer mi je bilo važno kao ni jednom prije i kao ni jednom poslije, pomalo žalim što nisam znala ponuditi sve što sam imala.. Na tacni zadovoljstava posložila sam samo ono što sam mislila da izgleda bogato i fino.. Ni jednom sebe u dekadentnom izdanju.. Ni jednom sebe do kraja.. Kao zrelu smokvu rastvorenu na nečijem dlanu..

subota, 09.07.2005.

ipak, poželim neko pismo Ponekad mi treba samo malo ničega.. Jer imam previše svega. Previše svega što mi ne treba.. Pa bih malo ničega da razrijedi svu tu smolu od moga postojanja da vidim kada otvorim prozor.. Ljubi me netko tko me treba ljubiti. Da ne treba, ne bi me ljubio.. On to čini tako ustrajno i lako. Bez ijedne smetnje, bez ijedne misli koja bi omela tok želje.. Zaboravila sam kako je kada te netko ljubi potpuno.. Kako je kada rijeka teče bez ijedne brane.. I kada me gleda i kada me uzima, čini to toliko predano i nevino, da se osjećam ponekad kao bludnica u rukama dječaka...I te riječi koje mi šapuće tako su mi strane.. Jesam li ikada čula nešto tako ljubavno.. Pomalo infantilno, pomalo zrelo, ali posve nježno.. Što da kažem na sve to.. U nekim prijašnjim krevetima, riječi su bile preskakane.. Eventualno su pogledi uspostavljali veze, ali i to je mogla biti optička varka.. Ono što je ipak bilo rečeno, očito je zaboravljeno.. Kao da nije ni bilo prevaljeno preko usne.. Ispod moga balkona, kada sjedim na njemu za toplijih dana, stalno zvoni jedna telefonska govornica.. A nikoga nema.. Zna zvoniti čitavo popodne.. Pomislila sam nakon nekog vremena, da je poziv upućen meni.. Ozbiljno razmišljam da se spustim i dignem sliašlicu.. Ne može biti slučajno.. Odgađam samo zato jer se bojim što bi mi mogao reći Netko S Druge Strane Žice.. Sinoć sam oko 03 ujutro pomislila da je možda sve uzaludno.. Da je On nezaboravljiv. Moja Tantalova muka.. Onda me Ž. zagrlio i prstima mi počešljao kosu.. Jednostavno, znala sam.. Otići ću s njim.. Samo Ž. i ja.. Bez Njega. Jer me gleda da ne propusti ni jedan izraz mog lica.. Jer pamti ono što kažem, a što nije bitno.. Jer mi prstima češlja kosu kao djetetu poslije kupanja.. Jer sam u njegovom svijetu ono što sam uvijek htjela biti u Njegovom svijetu.. U maniru svega ovoga, neprestano me prate zadnjih dana četiri davno naučena stiha..... ...........Ti si zadnji romantik na ovom svijetu što se sporo kreće i čeka Raj.. Malo si samo promijenila glumce, ali ist je komad, isti zaplet i kraj..................

nedjelja, 03.07.2005.

kad zaboraviš juli Danas, poslijepodne u jednoj kući na nekom sasvim drugom kraju nekog drugog svijeta umrla je jedna baka.. Nije moja.. Ali u nekom davnom svijetu, na jednom zaboravljenom mjestu, kada sam bila sasvim mala, kao da je bila.. Od svega u mojoj glavi sada su samo tri slike.. Jedna mušmula ispred njene stare kuće.. Jedan crni pas koji je uvijek lajao kada bih bježala od doma kod nje.. I jedne velike, meni veličanstvene drvene stepenice kojima sam se ja mala penjala do te bake koja nija bila moja.. Još samo jasno pamtim njeno lice.. Vidjele sam je prije godinu dana u meni sasvim bespotrebnom posjetu starom životu u jednom dalekom selu.. Njeno lice sasvim staro i upalo.. S dvije tri velike bore i bezbroj onih divnih sitnih pobacanih oko očiju.. Bile su plave boje.. Svjetloplave.. Da, stvarno su to bile lijepe oči.. Tako se razveselila što me vidjela nakon milijun godina.. Razveselila mi se, iako to upće nisam bila ja.. Razveselila se strancu.. A ja sam bila nespremna na emocije kada sam ugledala isti staro lice.. I samo sam je pristojno pozdravila i zagrlila.. I nekako sam se umjetno smijala.. Bola me njena iskrena radost u moj hendikep nastao djelovanjem godina i daljina.. Mogla sam se ipak pokušati sjetiti.. A sad se sjetih Njega.. I pomisao da bismo jednom mogli biti tako daleko rastužila me jednako kao smrt.. I jedno i drugo su simbol sahrane neke davne mene.. I tako sada želim zagrliti ga bez distance, bez ijedne misli osim da ga volim.. Da zna.. Ako se jednom izgubimo.. Pa bih mu rekla,jer ne bi znao kako da reagira.. - Ako se jednom izgubimo,da se ne izgubimo kao stranci.. Jer bit će, kao da se nismo ni znali.. A znali smo se..

subota, 25.06.2005.

justine iliti nedaće kreposti Sinoć sam u snu bila na moru.. Onaj tip obale gdje prehodaš pola kilometra, a voda ti nije ni do struka.. Hodam kroz vodu u potrazi za dubinom. Da bih zaronila.. I zaronim u snu.. Dugo sam pod vodom.. Ronim tik uz dno; pijesak i nekakve male pitome alge.. Na dnu ima puno svjetla.. I ronim tako jako dugo.. Kao da imam škrge.. Čini mi se da sam čak u tom snu upijala molekule kisika iz vode. U onom trenu kada sam pomislila da sam predugo dolje, i da ne znam koliko sam duboko i da ne znam koliko će mi trebati da izronim, počeo je sa mnom plivati strah.. Morala sam gore.. Još uvijek mirna, izranjala sam.. Trajalo je predugo.. Imala sam u plućima sve manje kisika, a sve više tjeskobe.. Nije mi bilo jasno kada će doći kraj - kada ću ugledati nebo iznad sebe.. Tijelom sam učinila smiješan potez; kao da se odbijam od strunjaču kako bih dospjela na površinu.. Nakon dvije sekunde, izronila sam napokon.. A kada sam se okrenula da vidim gdje sam stigla, koliko sam veliku razdaljinu preronila, shvatila sam da sam odmakla tek nekoliko metara od onog mjesta gdje sam na početku zaronila.. I nije mi bilo jasno kako sam se toliko umorila.. U zadnje vrijeme stalno me prate čudne ideje i misli. Imam gadnu potrebu posjedavati arsenal bezopasnog oružja.. Pištolje za kratkotrajno ili dogotrajno paraliziranje - ovisno o potrebi.. Zatim pucaljke za uspavljivanje.. Hrpu nabildanih specijalaca oko sebe radi uspješne opsade različitih klubova ovog grada i svih okupljališta mediokriteta.. Nemam potrebu nikoga ozlijediti iako iskreno vjerujem da se ionako skromne količine svježeg zraka troše na neke uzaludno.. Nemam potrebu nikoga eliminirati zauvijek; to je sasvim suprotno mojim filantropskim shvaćanjima, i mojim shvaćanjima moje malenkosti koja nema nikakve prerogative veće od bilo koga drugog na ovom svijetu.. Ne želim biti nikakav arbitar ; samo bih malo pomakla u stranu besmislenost.. Ne bih također voljela završiti naposlijetku, ako me ulove na promatranjima u nekoj psiho ustanovi.. Htjela bih samo ponekad eliminarati na kratko sve one malene koji hodaju kao veliki teškim korakom i uporno gaze po mojim osjetljivim shvaćanjima simpatije za dostojanstvo ljudskog bića.. Onako, u prepunom tramvaju, nekom pijanom kretenu koji se dere i prvovocira svojim trigloditiskim mahanjem ruku i onim dolje ispod šlica, jednostavno uperit pucaljku u čelo da se u sekundi preobrazi u nešto nalik čovjeku i tako prestane sramotiti muški rod.. Ili neku smiješno djevojku u najnovijoj kreaciji L. Boban, koja ima upornu potrebu umjetno nafriziranim mačkastim glasom pričati o tome kako se cura s druge strane šanke užasno obukla, i kako njen dečko ima veliki BMW , ali mali k...., brzim potezom neke moderne praćke uspavati do sutra.. Čisto da bar večeras prestane uzgajati predrasude o ženskom rodu kao simetričnom sklopu, dupeta dugih nogu i trepavica, bez poante i mozga u glavi.. Nemam pojma koji mi je... PMS je glupa stvar.. Pomiješana s vrućinama i hrpom skripti koje čekaju da ih obradim.. Mogla bih sve ostaviti da čeka do sutra.. Večeras bih mogla ono najbolje od sebe, sirovo, neprerađeno normama, dati u jedne ruke.. Da sirovini daju oblik i funkciju..

nedjelja, 12.06.2005.

đelem, đelem.. Hajde, bit ću kratka.. Bez metafora i epiteta.. Čekaju me velike pripreme za malene događaje. Nemam vremena za traženje prave riječi.. Neki drugi put napisat ću ti nešto sasvim posebno i vrijedno.. Ovo shvati kao telegram, dobačeni komentar u prolazu. Shvati ovo kako hoćeš.. Stalo mi je do njega. Zove se Ž. Kao želja. Znaš ga; sreo si ga jednog petka kada si došao tamo gdje inače ne dolaziš.. Da me vidiš. Da kažeš da sam bitna.. Međutim, nisi ništa rekao.. Samo si sjedio sa mnom u pet ujutro na jednoj klupici i disali smo skupa.. Sjećaš li se tog petka? Ma sjećaš se.. Vidjela sam da si vidio tada kako me gleda.. Vidiš, nije sve ostalo samo na pogledima.. Ti si u jednom trenu, bez pozdrava, izašao iz tramvaja u kojem smo se svi vozili.. Budući da nije bilo mjesta, Ž. i ja smo podijelili stolicu.. Bila je to ugodna vožnja.. Bez naglih kočenja i prevelike buke. Poslije, kada je i Ž. izašao na svojoj stanici, ja sam bila savim mirna.. Puno mirnija nego kada si ti izašao..Znala sam da će se vratiti. Da me vidi.. Da kaže da sam bitna.. Ni u jednom trenu nisam pomislila kako sam uzalud kupila kartu u dva smjera.. Zašto se javljaš? Zašto pišeš i pitaš me nešto što ti je najmanje bitno? Kako sam? Dajem li ispite? Pitaj me jasno ono što želiš znati. Ne čuči ispod stereotipnih izjava. Pitaj me što mi on znači? Pitaj me koliko mi je stalo do njega. Da li mi godi njegova blizina? Oduzima li me njegov poljubac svakodnevnim mislima? Pitaj me da li mi njegovo tijelo pruža veći užitak? Jesam li jednako mazna pod njegovim prstima? Ili sam više? Ili manje? Predajem li mu se potpuno? I mislim li na tebe dok s njim važem uzdahe na vazi zadovoljstva? ---------------------------- - I jesi li sretna M.? – pitaš... - Sretna sam.-kažem. - Koliko? – pitaš. - Dovoljno - kažem. - Lažeš - govoriš mirno- tebi nikada ''dovoljno '' nije bilo dovoljno.. - Istina - kažem..- mene je uvijek zadovoljavala mizerno mala količina tvojih nježnosti.. ------------------------- Sada, kada te promatram s odmakom, iz tuđeg krila, shvaćam da jednostavno nisi znao bolje..

nedjelja, 05.06.2005.

Vukovi umiru sami... Majka je sinoć sanjala sove.. Kaže da su bile dvije; savile su gnijezdo ispod prozora njene bivše kuće; stara i mlada sova.. Poslije, s otiskom straha i zebnje u glasu, kao da je jedva čekala da nekome kaže, rekla je kako nije dobro sanjati sove. Sove znače smrt.. Kristalići jeze plove u legijama kroz moje žile.. Precrvene, prevruće.. Svakodnevica mi je uzburkana strašću.. Plovim nesigurno na toj jedrilici. Oduvijek sam se zapravo bojala dubina, iako sam ujedno željela zaiviriti u njih.. Uostalo , ja se svega bojim.. Pa i ove ciklone koja gmiže sporo neurednim prostorima.. Donosi nemir.. Zove se Ž.. Kao želja.. Koja mi je odavno trebala biti ispunjena, ali nije.. Učinio je sinoć, a i danima prije, da se prisjetim što znači biti na tronu.. Tamo mi je ponekad i mjesto s obzirom na beneficije koje dajem.. Posjeo me na pijedestal i nježnosti i strasti.. Ne bojim se padanja.. Dugo ga znam i znam da će me spustiti polako.. Ako me bude trebalo spustiti.. To je njegov način.. Način lisice i lava.. Jer čovjek čovjeku nije vuk.. Radi se o drugim životinjama.. Voljela bih skriti se u njegov brlog.. Dok ne ojačam.. Dok ne otvorim oči..

nedjelja, 29.05.2005.

Razgovor s konobarom.. S drugim ući u drugu sobu.. Sobu u potkrovlju; s gitarom u lijevom kutu do prozora. Pustiti da me nakon ugodno nemarnog razgovora privuče k sebi.. I počne ljubiti.. Dylan, Stonesi,Cohen.. U našem društvu ti starci dripci.. Gledaju kako mi gladno jede usne, obraze, vrat.. Slušaju moje neposlušne uzdahe.. Leći s drugim u drugi krevet.. Veći, niži, s dva žuta jastuka u koje mi potone kosa kada se nagne nadamnom.. Biti poslušna dok mi desnom rukom glatko krade naramenice s ramena.. Dati mu da me proba.. Drugom.. Ne Njemu.. Ne Njemu.. Uživati u tuđoj vrućini.. U nepoznatom mirisu.. Izgubiti se u načinu na koji netko drugi izgovori moje ime.. U drugom glasu, pod nježnijim prstima izvijati se kao tanka šiba.. Biti s nekim drugim u sebi.. Ne biti s nikim drugim u nikom drugom.. Nestajati u sasvim drugačijem pogledu.. Daleko od zelenila i magli Njegovog.. Gubiti se u plavetnilu okruženom, kao najfinijim granjem, dugim crnim trepavicama.. Hoće li to biti ugodno nestajanje? Hoće li uopće biti? Hoću li moći? Smjeti? Znati? Umjeti? S nekim drugim pobjeći nakratko, nakon vrhunca, u potpuni smiraj.. Lagana, umotana u nepoznatu prisutnost.. U drugoj sobi, drugom krevetu, na drugim jastucima, pod tuđim prstima, u stranom pogledu, s novim muškarcem.. Ne s Njim.. Drugi i Ja.. Ja i Drugi.. Voljela bih da možemo otputovati.. Na mjesto bez ljudi, bez ljudi, bez ljudi...

četvrtak, 19.05.2005.

tragikomedija Zašto ovdje?Zašto sada? Sa cigaretom, za stolom u kasne sate.. Kome sam nagrada, a kome kazna? Čiji su koraci to što me prate? Pitaš li ikada tko vuče konce? U gužvi zvukova ne čujem jasno.. Jesam li premlada da budem prestara.. Stići ćeš, bojim se, suviše kasno.. Koliko dugo može biti dugo? U koloni pitanja nigdje nema kraja.. I sve ovo što nam se događa Da li nas razdvaja ili nas spaja? Pitam se, pitaš li ovo što pitam.. Ili ti je sasvim nebitno i strano.. U mome malom kazalištu apsurda Tebi je previše uloga dano...

ponedjeljak, 16.05.2005.

requiem za snove ''Vaša će psiha biti zaražena dozom nerealnosti, pa ćete kod drugih uočavati emocije koje kod njih uopće ne postoje....''- tako je pisalo danas u jednim dnevnim novinama, pod rubrikom ''Horoskop''.. Smiješno. Upravo to mi se dešavalo godinama, a saznala sam tek danas da sam već dugo zaražena nekakvom'' nerealnošću''. Trebali su to prije reći; pokušala bih si pomoći.. Pronaći nekakav medikament, mast, čarobnu kremu.. Bilo što.. Bilo što, prije nego je prokleta stvar metastazirala.. Nije ugodno biti kliconoša.. Bojim se da svoju bolest ne prenesem na druge.. Možda bih se trebala izolirati.. Sreli smo se jučer nakon što je njegovo nejavljanje odavno doseglo vrhunac.. Zapravo ne; nismo se susreli, nego smo se slučajno dotakli. Bijedan susret. Prije bih zapravo rekla da smo se okrznuli sputani prostorom.. Ja sam hodala u susret drugome, a on je nemarno postojao na autobusnoj stanici.. Nije me ni primjetio iako je nekoliko puta pogledao nehotice u mom smjeru.. Kako tragikomično.. Već tjednima vidim ga u svima, a on mene ne vidi u meni. Pozdravila sam ga.. I vodili smo jedan sasvim nepotreban, prazan, sasvim nebitan razgovor.. Ili smo samo otvarali usta, kako bi iskrivili ispraznost koja se ponosno uspravila na našim licima.. Niti jedan bat, da ga čujem. Niti jedan osmijeh, da mi pobjegne.. Niti jedna riječ da se strmoglavi mimo mene, iz mene, njemu pred noge.. Ništa me nije izdalo predamnom. Bila sam razočarana svojom smirenošću. Ljuta na svoju ruku koja se mirila s pomirenošću. Nije mi bilo jasno kako je samo tako, bez najave, bez pozdrava, otišao onaj plam.. A dala sam mu da me spali iznutra.. Ljubim drugoga.. Ponekad nježno, ponekad strasno.. Ponekad sam tamo, ponekad nisam.. Nekada plaho, nekada tašto.. Sa smislom, bez smisla.. Kao da je bitno? Zaraženi, oboje, smijemo se svojoj bolesti, jer nam se ne da plakati..

nedjelja, 08.05.2005.

Šesto čulo U nekim trenucima posve sam blizu sebi.. Onoj nekoj potpuno slobodnoj; bez ijednih kontrolnih vrata, bez šifri, bez težine.. U nekim trenucima, potpuno mirno i lucidno gledam u misao da ga volim. Sada ga nema.. Ponovno je uspio iskoprcati se iz osjećaja. Ako se ne vrati, neću nestati.. Bit će mi ipak žao što nisam rekla ono što se ionako zna.. Netko je pobacao ispred mene darežljivo vidike prepune boja koje se razlijevaju pod toplinom. Bez njega, sada znam, neću se smrznuti.. Polako, ali sigurno, gubi me. Jasno, pod uvjetom da me je moguće izgubiti.. Gubim li automatski i ja njega ? Gubim samo ono što će mi popadati po putu. Sve ostalo nosim. To mi je najdraži kofer, iako je najteži.. Kao riba, glatka i mirišljava, iako ne potpuno svježa, klizim mu iz ruku.. Nije ni svjestan; misli da se igramo.. Zna li da se ne bojim pada; spremno, strpljivo neki drugi prsti su ispuženi; spremni da me uhvate kada se otkinem od njega.. Nisu njegovi, ali mi ugriju obraze kad zahladi.. Pa i da ih nema, pala bih već na nešto.. Ovaj cvijet ne vene tako lako; samo mijenja boje.. Na momente posve mi je svejedno da li sam bliže istini ili zabludi.. Da li mu je zapravo bitno ili nije.. Slutim relativnost nas; moje ljubavi, njegove neljubavi.. –Voliš li me?- pitala bih ga po prvi puta, iako nisam nikada htjela pitati.. To se ne pita.. To se čuje.. - Zašto me ne voliš?- upitala bih, nakon njegovog odgovora, koji bi bio jedva čujan, nesretan, s kapljicom žaljenja.. Prošaptan poslije polusatne šutnje, bezbrojnih pokušaja izbjegavanja određenih riječi, mog strpljivog pogleda.. -Zašto me ne voliš? Mogli bismo biti tako potpuni..- ponovila bih glupo i umorno; više onako za sebe.. - A zašto ti mene voliš?- mogao bi on reći pomalo nervozno i ljuto, nakon što bi ga prenerazila količina neshvaćanja na mom licu.. - Mogli bismo biti zajedno toliko prazni- dodao bi, bezvoljno gledajući u pod na kojem je dogorijevala cigareta broj xy.. I ja bih shvatila koliko ima pravo.. Koliko je nebitno kako su posloženi pijuni u partiji koja se od početka gubi..

četvrtak, 28.04.2005.

Absolute beginners Družim se u zadnje vrijeme puno sa sobom.. Nisam tako loša kao što se priča.. U kasni sat se šapuće po uglovima moje sobe.. O mojoj tobožnjoj gluposti i slabosti. Širi se trač o umoru. Kao, objesio mi se oko ramena poput pijanog prijatelja, i zaspao.. Povezuju me sa zabludom i rezignacijom. U lošem sam društvu- prepričava se neumorno.. Svakim danom uočavam koliko su slijepi zbog mraka. Gluhi zbog tišine koja se spusti nad grad u kasni sat.. Ja uopće zapravo nemam veze s tim pričama.. Sada kada se družim sa sobom, sasvim sigurno mogu tvrditi da se radi o pogrešci. Budući da se u zadnje vrijeme puno šetamo Ja i JA, uočila sam kako zapravo imam nevjerovatno lucidan pogled. I sasvim siguran korak. Stalno se smješkam, dječje nezrelo, svemu oko sebe. Upijam neumorno mirise.. Danas je između dvije zgrade mirisalo na svježe, tek ubrane gljive.. Ispijajući kavu pored jezera oko 4 poslijepodne, osjetila sam miris mora.. Jučer sam pak uočila da sam sposobna biti spontana. Ušla sam u nečiji vrt i otkinula veliku granu bijelog jorgovana.. Tražila sam pogledom ljubičasti, a onda je netko upalio svjetlo, i ja sam mirno išetala kao da me se ništa od te pljačke ne tiče.. I da, to moram reći, kao bih opvrgla svaku neumjesnu tvrdnju.. Pjevam dok hodam. Stalno pjevam.. Neki dan sam skinula cipele i u finim bijelim čipkastim čarapicama prošetala sam po tek pokošenoj travi.. Bila sam.. U tom trenu tako sam bila.. Postojala sam, potpuna. Čista. Bez zareza.. I pjevušila sam jednu staru stvar; stalno sam ponavljala jedina tri stiha koja sa znala.. Vjerujem da ništa što jest nije slučajno jer onda ne bi bilo pošto ne bi bilo bitno. Ne bi postojala kauzalnost.. Nadam se nekakvoj višoj sili; čovjek je sa svoji prosječno 1, 75 sitan naspram neba.. Impozantan samo u očima koje vole.. Postoje, jasno, i one neke ja koje su tu i tamo u naletu.. One su van mene i za njih ne odgovaram potpuno. Postoje i neke skrivene i nepoznate su mi.. Zato se i družim sa sobom. Da ih upoznam; mislim da se ne trebaju ničega bojati.. Spremna sam do kraja saslušati svaki argument. Ako su u pravu, vjerno kao mali pas velikih očiju, čuvat ću ih u sebi od nepogoda.. Jedna mi je danas dok sam se vraćala šapnula da joj nedostaje. Jako.. Kaže-kriv je Bowie i njegovi apsolutni početnici.. Htjela bi ga nazvati.. Pitala me može li se i ON prošetati s nama.. - Samo prošetati M. - rekla je gledajući me kao bolesno dijete s umorom i strahom u očima.. -Vidjet ćemo..Možda to sutra nećeš htjeti. Možda je želja da ga vidiš tu tek zato jer smo predugo danas šetale samo ti i ja.. - rekla sam joj prilično odriješito.. I bilo mi je žao istog trena jer se po njenom divnom licu razlilo, kao sok od višnje, razočarenje..

nedjelja, 24.04.2005.

uvijek sve završava-bliže boli Nikada, uvijek.. Riječi kojim me zasipa u početku.. Sasvim nesvjestan.. Sinoć je Nesretni svirao gitaru.. Ja sam čučeći i gledajući ga iz žablje perspektive, grlila njegova koljena.. Pitam se koliko je uopće bio svjestan svoje stvarne potrebe za mnom.. Mislim da mu sve ono poslije konjaka, nije bilo potrebno.. Nesretni je očito mislio drugačije.. Zapravo, kao da je bitno.. U fazi sam putovanja kada objema rukama grabim nezasitno trenutke..Onako, usput, kad već hodam, ne žaleći.. Ionako sam poluprazna.. Iako, ne znam koliko je to mudro.. Netko bi mogao poželjeti produžiti ovo što je neproduživo.. U pokretu sam i nemoguće je za sada stajanje. Moram upiti miris lipa. Mogla bih hodati u bescilje beskonačno dugo.. Bijeg? Od NJEGA? Kao da je bitno. NJEGA nema i sinoć me sasvim zadovoljavajuće ljubio drugi.. Pelin, sok od grožđa, čokolada i nepoznat broj cigareta.. Nesretni i ja.. I gitara.. I smijeh prijatelja u našoj blizini..Poljupci podijeljeni u međuprostoru. Između dvaju vrata. Na jednim; onim iza mojih leđa, postoji kvaka.. Tu i tamo odškrinem da virnem.. Moja prošlost- ljubičasta pješčana oluja. Ne nazirem jasno pojavnosti, ali jednom kada se slegne prašina.. Znam-znat ću.. Na drugim vratima, onim ispred mene, nema kvake.. Mogu samo virnuti kroz špijunku, ali raspon viđenja tako je ograničen i samo slutim.. Čini mi se da se razlijevaju jedna preko druge tople boje.. Baršunasto žuta - kao puding od vanilije.. I purpurno crvena - kao rane trešnje.. Moja budućnost, ipak, možda je samo optička varka.. Nesretni i ja u zvjezdanom međuprostoru.. Međutim, kada svane, nestanu zvijezde.. Nesretni izađe iz autobusa na jednoj stanici na pola puta.. Ostanem ja i ostane ON.. Shvaćam ipak, da više ne sličimo ni na što nas dvoje.. Nema ničega opipljivog, ničega podložnog slutnji.. Samo elementi u tragovima.. Elementi u tragovima..

utorak, 19.04.2005.

a, sada laku noć.. prazna je tabakiera.. Da sam sposobna, iskopala bih neku metaforu. Iz polja riječi. Ljubičaste perunike za svaku riječ na LJ.. More makova za svako M.. Šume jorgovana za svako J.. Ljiljani za svaku zabludu..I drvoredi breza..Po jedna za svaku tugu.. Ili bih izlila neku pjesmu.. Iz ovog mulja. Nekad je bilo bistro. Ali, bilo je to davno.. Samo blato i potopljene trske.. U zadnje vrijeme, konstantno kiši nad močvarom moje duše.. Da imam volje, da nisam ovako umorna, naslikala bih vam nešto.. Ulje na platnu.. Da se razlije svaka nijansa moga jada. Da iscure iz tuba sva ona nagomilana neispunjena očekivanja; stisnuta u meni; pod pritiskom.. Začepljena čepom u obliku nade.. Prsnulo je danas.. Kao predugo mućkani šampanjac.. Na dnu boce, počela se nakupljati gorčina. To nikako nisam smjela dopustiti. Ono što me opijalo, pretvorilo bi se u pokvarenu, bezukusnu otopinu, bez mjehurića.. Zato sam odlučila rađe proliti sve u bescilje.. Preduga je priča, da bih je pričala.. Stvarno sam ćutala tog čovjeka.. Potpuno apstrahiranje svake druge pojavnosti u njegovoj blizini.. Zajedničko odrastanje. Kada sam ga prvi put vidjela, nisam zapravo vidjela njega, nego njegovu sjenu. U tom tajanstvu ispod šešira, razaznala sam jasno samo jedno.. Obris usana ispod šešira. Upoznala sam se s njegovim usnama prije nego s njim. Pomislila sam kako nikada nisam vidjela ljepše usne.. Željela sam ih ljubiti, dirati, zarobiti svojim usnama, zubima, sobom. Željela sam njegove usne utisnute na svakom dijelu sebe kao autograme.. Njegov potpis njegovim usnama na mojoj koži. Danas, oko 21h, upakirana u omot koji voli, čekala sam da me proba.. Rastvori taj vanjski sjajni papirić i uistinu okusi mene.. Podatnu i topljivu pod toplinom..Shvatila sam da ću na njegovu stolu ostati netaknuta slastica.. Još malo i isteći će mi rok trajanja.. Upoznala sam ga kao sjenu; izgubila sam ga istog takvog.. Nejasnog, skrivenog.. Stanara nekih drugih dimenzija.. Tako sam umorna i tužna.. Pomišljam na izdaju.. Protiv moje volje, jedan jači dio mene, odlučio je izdati nas dvoje.. Cjelo vrijeme mi šapće na uho kako je to za moje dobro, dok mi veže ruke za stolicu razočarenja.. Ja cvilim; tako me bole zglobovi moga bića.. « Ne brini M. Proći će.. Bolje je ovako.. Počela se gomilati bolest. Njegovi poljupci šire zarazu koja te ždere iznutra.. Izgrist će te.. Ostat ćeš čahura u obliku žene zgrčenih ramena..» Kada se ljubav pretvorila u svoju patalogiju? Tako žalim..Moram se brzo ispraviti i prestati hroptati. Trebam samo otići prije nego me vidi ovakvu slabu. Ne želim da zna da ne znam disati.. Da ponekad se nagovaram samo da udahnem.. I da u tim trenucima nestajanja patim samo zbog jedne misli.. Njegove daljine u trenutku moje smrti..

ponedjeljak, 18.04.2005.

sve je to od lošeg vina Na početku mita spominje se veličanstvena flota.. Brod do broda..Rastvorena jedra.. Bijela, sjajna. (Čiste plahte na preplanulim tijelima ljubavnika u nekom apartmanu uz more.. I miris lavande u zoru..) Ploviti u skladu s valovima..Stopiti se s njima. Pustiti da te vode nesvjesni da ih pokoravaš.. Na početku sve je bilo tako bistro. I more i ljudi.. Postojala je do kraja nedefinirana misao vodilja. Postojala je svrha putovanja.. Skovani od čežnje klizili su lako, neometani nepogodama. Vođeni željom da se dozna.. Što se nalazi tamo gdje nikada nisu bili. Na kraju plovidbe, poslije svih valova. Postoji li uistinu to o čemu se nagađa? Potpunost; ispunjenost svake pore kapljicama koje je drugi čuvao sakupljene u boci.. Ne znam kada je počelo rasipanje.. Razrijedili su se brodovi.. Rastrgani komadi bjelila bezumno plove morem. Kao izgubljene ptice zakazalih instikata; ne znaju odrediti od kuda dolazi toplina.. Što ih je manje, i što je flota oštećenija, to se jasnije nazire prava veličina i snaga brodova. To su tek lađice s čipkastim jedrima.. Sasvim neprikladne za plovidbu, za stvarnost.. Jer tu nema iscrtane karte; ne postoje nikakve koordinate, samo puka intuicija.. Na početku, bila sam to što sam bila.. Sada sam tako lošija.. Tako sam pusta; suha u sebi.. Iskrčene su šume; opstali su samo kserofiti. Grmolika sam iznutra.. Siromašna životom.. To lađice tonu.. Jedna za drugom, polago, ali sigurno. Izranjaju samo sumnje kao mrtvi moreplovci.. Ništa mi nije jasno.. Nije valjda da sam propustila putokaz koji me je upozoravao da je krajnje vrijeme da skrenem.. Ne treba se predugo zadržavati u stranim gradovima. Postanu odjednom mrski i klaustrofobični.. Ne razumijem? Kada sam postala tako prosta? Običan kmet na njegovu zemljištu.. Jesmo li postali nebitni ? Ili sam samo previše popila..

nedjelja, 17.04.2005.

žena dijete - Preozbiljna si- rekao je prije kojih 4 sata na autobusnoj stanici, nakon što se više nisam mogla nasmijati još jednoj njegovoj sasvim nepotrebnoj šali.. I to na račun naše hrome ljubavi.. Pogledala sam ga; egzekutor nadanja. Skrenula sam pogled; osjetila sam se starom. Ili je on bio premlad? Šutjela sam.. Nisam ništa rekla. A trebala sam.. -Preozbiljna sam? Vjerovatno imaš pravo. Da, jesam.. Preozbiljno shvaćam stvari. Fali mi ona lepršava bezbrižnost koja krasi djevojčice. Samo, ja to više nisam.. Ipak, priznajem, ponekad sam uistinu starija nego što izgledam.. Nego reci, jesam li dovoljno ljupka? Nalaziš li u mom smješku, dok me ljubiš, još uvijek dovoljnu količinu šarma? Ili je postao poznat i neizazovan.. Kada pričam, da li me uopće slušaš? Ili sam postala neshvatljiva? I dosadna. Tako stara i ozbiljna.. Je li sve počelo poprimati onaj tjeskobni miris ustajalosti? I reci, još samo bih te to pitala, jesam li još uvijek dovoljno privlačna? Da li si još uvijek podatan pod mojim usnama? Nemoćan i zadovoljan što te imam? Što me imaš? Zaboravljaš li i sada put do kuće nakon što se predugo zadržiš u meni? Da, vidim-gubiš se u zagrljajima. Ne vidiš me od koprene koju isplete tvoja požuda.. Ali, da li ti je to premalo? Ili previše? A možda je postalo preozbiljno.. Da, vjerovatno je to.. Uvijek sam krivo dozirala stvari.. Bilo je ili preslatko, ili bez okusa, razvodnjeno; u skladu s mojim naginjanjem krajnostima.. Moraš mi reći.. Vidiš da sam izgubila sposobnost čitanja tvojih misli. To dođe s godinama i iskustvom. Nisam ja kriva.. Umor učini svoje.. Oprosti što nisam lagana, bezbrižna, naivna.. Vile ne postoje; mora da si se zabunio kod upoznavanja.. Da, rekla sam da mogu letjeti, ali ne i da to mogu sama.. Žao mi je ako si razočaran. Samo sakrij lice u moju kosu i dogodit će se čudo. Misliš da to više neće pomoći? Dobro, evo učinit ću iznimku; posut ću te vilinskom prašinom i zaboravit ćeš.. Samo molim te, nemoj nikome reći.. Htjela bih da me sljedeći puta netko voli.. Zbog mene, a ne zbog čarki skrivenih u neznanju.. Muška glupost je nepodnošljivo naporna..

srijeda, 13.04.2005.

Boginja Krene lagano .. Mislim da došepa na petama. Neopipljiva, nevidljiva, bez mirisa, s okusom straha. Kao utvara. Ili špijun. Osjetim je kada su svi putevi prepuni barikada. Kada nema mogućnosti da nadigram fino razrađenu strategiju. Svaka taktika pada u vodu. Nisam nadobudna; prilično lucidno razaznajem kompleksnost klopke koja mi je namijenjena. Zato svaki put, sada već s dozom divljenja prema neprijatelju, odlučim se predati. Poklonila bih se, ponizno, da imam kome.. Zovem je kišna groznica. Potpuno me paralizira onako kako je to još slađe; krećem se, ali kao marioneta, obučena u košuljice tjeskobe. Pritisak neke nepoznate sile u mojoj glavi, bolovi u mojim nejakim mišicama. Moje divno, precrveno, prekrvavo srce još se više nakrivi na lijevu stranu zbog bolova u leđima, i protestno udara u nepravilnom ritmu.. Kada me moje vlastito tijelo krene izdavati, moj duh panično trči od jednog bolnog dijela mene do drugog, nagovarajući ih da ostanu lojalni. Moje tijelo-jedna mala izdajnička utvrda. To je takav kaos.. Mene nitko ništa ne pita. Više se ne bojim kao prije. Ipak su to moji igrači.Šutim u nekom kutu i čekam da prođe. Znam da hoće.. Moram priznati, malo mi je sve to fascinantno.. Da sam dio nekog plemena na nekom otočju za koje se ni ne zna negdje na Pacifiku, bila bih lokalni šaman. Čarobnica. Nagovještavala bih kišu, i prinosili bi mi žrtve zbog uspjelih usjeva.. S druge strane, da sam rođena negdje u jeku crnog, kugom prošaranog srednjeg vijeka, spalili bi me na lomači uz gromoglasan pljesak, a ja bih ponosno dignula glavu, očekujući čudo koje vjerovatno ne bi došlo.. Ništa od tih egzotičnih konteksta. Tu sam, gdje sam.. Početak profanog, prodanog 21.stoljeća..Kome? Bogu ili vragu? Roditelji me smatraju hipohondrom.. Prijatelje to oduševljava i nasmijava u isto vrijeme. Kao privatni klaun.. Ja to zovem kišnom groznicom.. Stručna dijagnoza bi bila: blaga neuroza.. Gledajući to tako, u ovom društvu, ja sam kada pada, neproduktivna jedinka.. A u zadnje vrijeme pada sve češće..

ponedjeljak, 11.04.2005.

sama na sceni Trebala bih leći i samo ležati.. Čitavu noć, sutra cijeli dan, pa onda opet onu noć s utorka na srijedu.. Lijepo bi bilo da nitko suvišan ne ulazi u sobu dok ležim.. Savršeno bi bilo da imam projektor pa da po sobi prospe zvijezde.. I bilo bi već nestvarno kada bi uz sve to još i radili zvučnici; da svira bez prestanaka i pauza moja muzika.. Nekakav jazz, pa blues, pa malo starog rocka kada mi se ukoči tijelo od ležanja na leđima i kada se moram preokrenuti na trbuh.. Bilo bi stvarno lijepo.. Trebam samo eliminirati ljude, popraviti zvučnike i posuditi projektor.. U srijedu bih se mogla dići.. Otuširati prvo u vrućoj, a onda u hladnoj vodi. Našminkati oči razmrljavši po kapcima tamnozeleni prah. Mogla bih obući haljinu iste boje, staviti stare smeđe naušnice, raspustiti kosu.. Kapljica, dvije nepoznatog parfema.. I spremna sam za polazak.. Vani bi u srijedu moglo sijati sunce.. Autobus bi mogao voziti onaj sijedi šofer. Predzadnja bi stolica mogla biti prazna i čekati mene.. Mogli bi me iznenaditi obojavši, sasvim neovisno o meni, pročelje moga fakulteta.. Indigoplava fasada, a po njoj razasute žute sove.. Mogla bih otići na kavu poslije predavanja s kolegicom koja bi samo pričala, a ja bih slušala. Ne bih imala potrebu ništa reći.. Pila bih kavu s toplim mlijekom i dvije doze šećera. Noge bi ispod stola, u crnim čarapama sa finim uzorkom, bile mirne. Ne bih palila jednu za drugom. Zapalila bih samo dvije cigarete. Na početku i pri sredini razgovora; u onom dijelu, gdje ona očekuje od mene da kažem nešto o nekome o kome ne bih najrađe ništa rekla jer ništa ne znam.. Poslije, oko 17h mogao bi me Nesretni čekati na trgu sjedeći na jednom od mramornih držača rasvjetnog stupa. Mogao bi sjediti nemarno u crnom samt sakou i zabavljati se na račun moje dezorijentacije. Kad bih ga napokon ugledala, mogao bi se nasmijati, ponuditi mi cigaretu, ne dižući se, i nakon toga mogao bi predložiti da odemo negdje na pelin. Vani je još uvijek toplo, i nas dvoje šutke hodamo. On misli kako sam lijepa u toj zelenoj haljini i kako bi me volio poljubiti.. Ja razmišljam koliko je taj poljubac ostvariv. Da li je više potrebno čekati NJEGA.. Razgovaram sa svojim koracima. Jedan kaže da je uzaludno, drugi da je neminovno.. Podignem pogled i vidim da ne vidim kraja cesti pred sobom. Kroz lijevu trepavicu nazirem crnu kosu koja blago pada na rame obloženo crnim samt sakoom.. Shvaćam da pada večer.. Moram odlučiti jer uskoro, u mraku, neće se ni nazirati boja moje haljine..

nedjelja, 10.04.2005.

grad je danas tako siv Bit ću kratka. Iako ne moram ništa.. Ni biti. A ipak jesam. Zato jer ne moram biti, a jesam, zato ću biti kratka, iako ne moram.. Zapravo, molim da me se ne shvati isuviše ozbiljno. Mislim da se izgubim u svim varijantama sebe kada pada. Kada padne, bolesna sam. Tijelo ne sluša mene, nego nečije naredbe koje se ne čuju od kapljica.. Ne znam tko je krivac.. Prije kiše, samo sam neurotična i oštro osciliraju sva ona raspoloženja koja stoje iza mog imena. Dijamtralno suprotna. . Tako je bilo jučer.. Pred kišu.. Na mahove plašila su me sva ta mlada lica oko mene. Kao da postoje da bi onemogućili da vidim dalje od njih i ramena njihovih raznobojnih kaputa. A prilično sam visoka.. Jučer se nisam baš najbolje snalazila sa svim svojim varijacijama, tako da sam bila neodređena i poželjela sam poljubiti jednog neodređenog. Kako sam ga samo željela poljubiti. U tom trenu, znala sam, bio bi to divan par. Neka Ja i on. Divan, zamišljen, željen mene. Nesretni.. Te večeri bio je neodređen.. I predodređen za mene. Primila sam ga za ruke i povela. Na jednu klupu, na nebu. A onda negdje na trećoj stepenici do neba, ili parka na gornjem gradu, javio mi se ON. Tu je-kaže. U parku. Čeka me. U onom parku u kojem sam htjela neodređena poljubiti jedne neodređene usne. Poznati glas isčupao je iz klupka samo jednu mene. Jasnu, definiranu, podatnu u NJEGOVOJ blizini. I tu je bio kraj mojoj avanturi.. Možda posljednjoj prije nego bih si priznala da sam opet determinirana starom determiniranošću..

srijeda, 06.04.2005.

danas sam luda Uzimaš najbolji dio mene kao nešto svakodnevno.. Tašto gledaš u moju želju; kao da je pseto kojemu si nužan. Ne budi površan, prijatelju. Jer prezirem površne ljude.. ..a tebe bih smjestila u svoja jutra. Pokaži malo zatomljene mudrosti.. ne daj da bude žao mi sutra.. Zbog godina i šarenih balona u kojim sam lebdjela u tvom smjeru.. To što si slabić nikada do sada nije nagrizalo moju vjeru. Pošalji mi pogledom dozu prihvaćanja.. Za druge opcije sada sam slijepa. Ne vidiš li da tamo gdje me nikad ne vidiš, tamo sam za tebe potpuno lijepa..

<	listopad, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv